Misliš da sve konce držiš u rukama. Vrijeme trošiš kao da dolazi iz nepresušnog izvora. Trošiš sebe za duge. Za materijalno. Za onaj tračak zavisti koji želiš izmamiti  kod njih jer čuči u tebi pa se nadaš da čuči i u drugima, potpuno nesvjestan da vidiš svoj odraz.

Prodiši. Progledaj. Niko ti nije obećao sutra. Imaš danas. Imaš i jučer ali danas je najbitnije.

Danas pričam sa sestrom kako se ne sjećam svega od vremena kad je Korina bila malena kao Mila. Sve se to nekako stopilo u jednu sliku. Sad ispred mene stoji djevojčica. Kad prije? Gotovo se i ne sjećam da sam je ikad dojila, mijenjala joj pelene, gunđala na bolove nakon carskog. Sve to “naporno” izblijedi a ono najljepše zauvijek ostane.

Svaka sekunda provedena s djecom kao da se usadila u njihovo biće. Kada su sretne one, sretna sam i ja. Njihov osmjeh i zagrljaj jedino je što vrijedi. Moje, naše vrijeme s njima samo je ono što se broji. Sve između samo je stvaranje mogućnosti da što više vremena provodimo zajedno kao obitelj.

U vrijeme bolesti, rata i obećanja onih nekih zlih ljudi da nam ponovno dolaze nove pošasti rezervirane za 2024. shvaćam da jedino što možemo je fokus staviti na bitne ljude i pustiti sve ostalo jer nije bitno. Nikakve rasprave ne rješavaju probleme a oduzimaju vrijeme, ono dragocjeno koje možete provesti s voljenima. I najbitnije ne dopustite da se vaš život svede na ranije spomenuti materijalni odraz koji pojedinci vide u tuđim očima, gladni priznanja drugih dok pijesak iz pješčanog sata istječe u nepovrat.

Kupnjom proizvoda na  www.bukovac.eu podržavate moj blog. Hvala 🙂 #hrvatskiproizvod