I tako slažeš nove projekte i radiš na novim idejama dok te okolina promatra s upitnikom iznad glave a suprug dođe s idejom “Hajde da sve prodamo i zaposlimo se negdje pa radimo 8 sati dnevno i budemo kao svi normalni ljudi?” Naravno šalio se ali meni njegova šala nikad nije izgledala privlačnije. Pa opet – zar nismo normalni? Nisam nikad na ljude u realnom sektoru gledala kao da nisu normalni nego jednostavno kao na one koji dobro potiskuju strah.
Ima više vrsta poduzetništva i svako je riskantno na svoj način no nije li riskantno i raditi negdje pa dobiti otkaz radi n razloga? Danas biti poduzetnik ili raditi za nekog poduzetnika (pa makar se radilo o državnoj firmi) je isto jer ništa nije garancija. Jednostavno je sve samo stvar odluke i neke želje da podneseš rizik.
Ono što mi je neka najveća mana poduzetništva (mikro) je to što nema nekog prevelikog timskog rada a ja sam upravo došla iz svijeta gdje se sve svodilo na to da jedni drugima čuvamo leđa.
U ovo ludo vrijeme još jedna mana je što živimo stvarno u turbulentno vrijeme kad ne znaš što je idući izazov pa onda pronađi prednosti, eliminiraj mane i tako u krug.
Za mene je poduzetništvo bilo baš savršeno u periodu majčinstva jer dok su djeca mala sve možeš posložiti kako ti odgovara. Tako da bih svakoj ženi predložila da u poduzetništvo krene prije nego što se odluči imati djecu kako bi se sve lijepo posložilo. Mana je slabiji napredak ili stagnacija poslovanja dok djeca ne krenu u jaslice ali prednost je velika to što si uvijek tu za njih.
Pa da zaključim kako nema normalno, ima samo izbor – biti kao većina radnika ili biti kao većina poduzetnika. Sredina je tu negdje kad na papir staviše prednosti i mane a smatram da samo o životnom periodu u kojem se nalazimo može jedna opcija biti bolja od druge.
Svatko mora posložiti svoje prioritete i tako živjeti. Neka nam svima život ne bude borba neko život vrijedan življenja i smo svi normalni u našoj nenormalnosti.
