Potres Banovina

Potres – riječ koju ne želimo čuti i pojava koju ne želimo više nikad osjetiti. A osjetili smo je i mi desetcima kilometara udaljeni od epicentra pa smo donekle svjesni strahote koju proživljavaju žitelji Banovine. Pišem jer nam je zapravo nezamislivo da se tako nešto moglo dogoditi i da se i dalje događa jer tlo neprestano podrhtava.

U tom cijelom kaosu koji nas je pogodio na površinu su isplivale i one dobre duše koje su nesebično odlučile pomoći stavljajući vlastiti život na kocku puna četiri dana. Doslovno su krenule pomagati ljudima koji si izgubili krov nad glavom.

Trebamo biti ponosni i zahvalni našim mještanima i prijateljima iz Jastrebarskog i Svete Jane koji su zasukali rukave i primili se posla kako bi pomogli onima kojima je pomoć u ovim trenutcima neophodna.

Popravljati krov kuće stradale u potresu dok svaki tren može naići novi potres i sve razrušiti herojski je posao. Oni jednostavno žele pomoći, spasiti što se spasiti da te dati priliku ljudima da se što prije vrate u svoje domove dok žive promrzli u automobilima, plastenicima i improviziranim nastmbama.

Stoga poimence želim u svoje, a vjerujem i u ime čitatelja, zahvaliti
Zdenku Grdošiću, Saneli Grdošić, Josipu Severincu, Nikoli Bučaru, Daliboru Popoviću, Alenu Popović, Mariju Bradviću, Zlatku Dumiću, Davoru Bradviću, Daliboru Pirši i Dominiku Stipanoviću koji su kroz četiri dana odradili lavovski posao i pomogli mnogima na području razorenom potresom.