Hajde da budemo kao svi normalni ljudi

I tako slažeš nove projekte i radiš na novim idejama dok te okolina promatra s upitnikom iznad glave a suprug dođe s idejom “Hajde da sve prodamo i zaposlimo se negdje pa radimo 8 sati dnevno i budemo kao svi normalni ljudi?” Naravno šalio se ali meni njegova šala nikad nije izgledala privlačnije. Pa opet –  zar nismo normalni? Nisam nikad na ljude u realnom sektoru gledala kao da nisu normalni nego jednostavno kao na one koji dobro potiskuju strah.
Ima više vrsta poduzetništva i svako je riskantno na svoj način no nije li riskantno i raditi negdje pa dobiti otkaz radi n razloga? Danas biti poduzetnik ili raditi za nekog poduzetnika (pa makar se radilo o državnoj firmi) je isto jer ništa nije garancija. Jednostavno je sve samo stvar odluke i neke želje da podneseš rizik.
Ono što mi je neka najveća mana poduzetništva (mikro) je to što nema nekog prevelikog timskog rada a ja sam upravo došla iz svijeta gdje se sve svodilo na to da jedni drugima čuvamo leđa.
U ovo ludo vrijeme još jedna mana je što živimo stvarno u turbulentno vrijeme kad ne znaš što je idući izazov pa onda pronađi prednosti, eliminiraj mane i tako u krug.
Za mene je poduzetništvo bilo baš savršeno u periodu majčinstva jer dok su djeca mala sve možeš posložiti kako ti odgovara. Tako da bih svakoj ženi predložila da u poduzetništvo krene prije nego što se odluči imati djecu kako bi se sve lijepo posložilo. Mana je slabiji napredak ili stagnacija poslovanja dok djeca ne krenu u jaslice ali prednost je velika to što si uvijek tu za njih.
Pa da zaključim kako nema normalno, ima samo izbor – biti kao većina radnika ili biti kao većina poduzetnika. Sredina je tu negdje kad na papir staviše prednosti i mane a smatram da samo o životnom periodu u kojem se nalazimo može jedna opcija biti bolja od druge.
Svatko mora posložiti svoje prioritete i tako živjeti. Neka nam svima život ne bude borba neko život vrijedan življenja i smo svi normalni u našoj nenormalnosti.

Tko ti je obećao sutra?

Ana Bukovac

Misliš da sve konce držiš u rukama. Vrijeme trošiš kao da dolazi iz nepresušnog izvora. Trošiš sebe za duge. Za materijalno. Za onaj tračak zavisti koji želiš izmamiti  kod njih jer čuči u tebi pa se nadaš da čuči i u drugima, potpuno nesvjestan da vidiš svoj odraz.

Prodiši. Progledaj. Niko ti nije obećao sutra. Imaš danas. Imaš i jučer ali danas je najbitnije.

Ana Bukovac

Danas pričam sa sestrom kako se ne sjećam svega od vremena kad je Korina bila malena kao Mila. Sve se to nekako stopilo u jednu sliku. Sad ispred mene stoji djevojčica. Kad prije? Gotovo se i ne sjećam da sam je ikad dojila, mijenjala joj pelene, gunđala na bolove nakon carskog. Sve to “naporno” izblijedi a ono najljepše zauvijek ostane.

Ana Bukovac

Svaka sekunda provedena s djecom kao da se usadila u njihovo biće. Kada su sretne one, sretna sam i ja. Njihov osmjeh i zagrljaj jedino je što vrijedi. Moje, naše vrijeme s njima samo je ono što se broji. Sve između samo je stvaranje mogućnosti da što više vremena provodimo zajedno kao obitelj.

U vrijeme bolesti, rata i obećanja onih nekih zlih ljudi da nam ponovno dolaze nove pošasti rezervirane za 2024. shvaćam da jedino što možemo je fokus staviti na bitne ljude i pustiti sve ostalo jer nije bitno. Nikakve rasprave ne rješavaju probleme a oduzimaju vrijeme, ono dragocjeno koje možete provesti s voljenima. I najbitnije ne dopustite da se vaš život svede na ranije spomenuti materijalni odraz koji pojedinci vide u tuđim očima, gladni priznanja drugih dok pijesak iz pješčanog sata istječe u nepovrat.

Ana Bukovac

Ana Bukovac

Ana Bukovac

 

Kupnjom proizvoda na  www.bukovac.eu podržavate moj blog. Hvala 🙂 #hrvatskiproizvod

Dvije najbolje poduzetničke knjige za početnike – moj izbor

Iako postoji mnoštvo knjiga koje su me stvarno inspirirale i motivirale na mom poduzetničkom putu dvije se svakako izdvajaju kao prve. Možda za nekoga i nisu poduzetničke ali svakako su čitke i natjeraju te da počneš razmišljati na neki drugačiji način. Navuku te na tu vrstu literature.

BOGATI OTAC, SIROMAŠANI OTAC  Robert Kiyosak

Koji kliše – zar ne? Naravno to mislite vi koji ste pročitali ili ranije čuli za nju no uistinu dobra literatura jer nekada nešto jednostavno pisano bude izuzetno lako shvaćeno. Knjigu sam dobila sa 17 godina u e-izdanju.  Moja prva ikad pročitana e-knjiga bila je upravo ta. Potvrdila mi je sve što sam već tada znala ali dala neku vrstu podrške za dalje.

Prijatelj koji mi ju je preporučio i poslao rekao je  – od kad sam je prvi put pročitao ovo živim. Danas je vrlo uspješan vlasnik odvjetničkog društva. Pa eto moja topla preporuka za vas ali i za vaše roditelje ukoliko ste mlađa generacija da i njih osvijestite.

 

PLIVATI S MORSKIM PSIMA I SAČUVATI ŽIVU GLAVU – Harveyja Mackayja

Knjiga koja me inspirirala u poduzetničkom smislu. Bila sam u procesu otvaranja firme kad mi je došla u ruke. Čitko je pisana i jako mi se sviđa to što je potkrijepljena konkrentim primjerima iz poslovnog okruženja. Doza humora uvijek je dobrodošla, a autor je baš zna maštovito upotrijebiti. Ova knjiga nikako nije monotona ili dosadnjikava. Brzo se čita i ostavlja snažan dojam.

To bi ukratko bilo to o mojim početcima vezanim za ovu vrstu literature. Navedene knjige možete posuditi u knjižnicama a vjerujem da su dostupne u online izdanju. Budite mi mudri i birajte najbolje društvo za sebe – a to su svakako knjige pisane od strane uspješnih ljudi.

Želim vam ugodno čitanje.

Vaša Ana.

Hrvatski san – mit ili realnost?

Zvuči kao američki san, zar ne? Kako pokrenuti posao s 100 eura i za 2 godine od njega lijepo živjeti. Da li je to san ili stvarnost? Babske priče? Poznajete li nekoga tko je od sna stvorio posao, život? Može li se američki san živjeti u Hrvatskoj? Postoji li Hrvatski san?

Može.

Danas je moj posao da me angažiraju ljudi s idejom pa im pomažem oko toga da je realiziraju. Ti ljudi imaju novaca jer očito mogu financirati vanjskog savjetnika koji će im pomoći da se njihovi snovi ostvare. To su oni ljudi koji postaju uspješni jer za njih u prvom redu radi novac. Plate da se njihova ideja koju su već kod nekoga vidjeli – realizira. Takvih ljudi ima i uvijek će ih biti. Oni su uspješni poduzetnici koji okreću opasne novce. Oni su ljudi kojih se prvih sjetite kada pomislite pokrenuti svoj posao i kažete – Ja nemam toliko novaca. Nisam dobio/la nasljedstvo iz Amerike. Baka mi nije ostavila tri kuće i dvije vile pa da imam početni kapital. Tata mi nije vlasnik uspješne kompanije, a mama saborska zastupnica. Stric mi nije bogataš da ga mogu tražiti da mi posudi milijun kuna za pokretanje posla itd. No ovo nije njihova priča.

Ima li onda nade za mene? Za moje snove?

Naravno da izgleda kao da nema. Nemaš gotovo ništa za pokretanje i ulaganje u posao, a na tom poduzetničkom planu ista pravila vrijede za onog/onu koji ima sve ranije navedeno i vas koji nemate gotovo ništa.

Zašto onda išta pokušavati?

Uistinu zašto? Ako svaki put kad osmisliš dobru ideju netko gore ranije naveden je samo prekopira i u nju uloži više novaca, zato što može. Njemu krene, a ti se vrtiš na nuli. Onda kad napon nešto i zaradiš dođe novi zakon pa te vrati na nulu. Ali dobro je, kaže knjigovođa, jer nisi u minusu. (Bravo za tebe ipak plaćaš i knjigovođu). Pa se pitaš zar može i gore? Uskoro upališ TV i čuješ da u saboru prolazi novi zakon, a tada shvatiš da može gore.

Ludost je to – krenuti u poduzetništvo. Stvarno je ludost ali ponekad trebaš biti lud i odvažan te dati malo vjere onome što mi sami ne možemo kontrolirati. Nekada se stvari poslože tako da se onima koji vjeruju i marljivo rade na snovima stvari poslože savršeno. Nekada jednostavno vaš inat, talent i želja za dokazivanjem nadmaše sve zapreke ranije navedene i procvjetate bez da i sami znate kako ste to sve postigli. Pa zaigrate rame uz rame s onim najvećima koji su vas prije radi svojih mogućnosti frustrirali. No ponosni ste jer ste koračali izuzetno teškim putem i stigli ste do njih.

Uložili ste to malo novca što ste uštedjeli (tako što svaki dan niste pojeli za ručak burek s jogurtom već ste pojeli samo burek, a onih par kuna što biste platili jogurt stavili ste sa strane). Za par mjeseci taj iznos uložili ste u materijal.  Tih prvih 100 eura dali ste za ono što ste uspjeli nekako sklepati u svoj prvi proizvod. Danas možda više ne shvaćate kako ali uspjeli ste ga prodati. Jer se baš ta osoba našla u pravo vrijeme na pravom mjestu s pravom željom i kupila taj proizvod. Time je vama dala potvrdu da to što radite ima smisla. Više od onoga da radite monoton posao za koji ste potplaćeni i čekate mirovinu od koje nećete moći živjeti.

Dobiveni novac ponovno ste uložili u proizvodnju svog proizvoda i tako u krug. Niste dugo okusili jogurt i ostale životne radosti ali vrijedilo je. Danas dok mnogo zarađujete i mnogo proizvodite opet svaku veću dobit ponovno ulažete u svoj proizvod. I tu se priča nastavlja jer vi sada znate da nikada više nećete biti siromašni. Možete bankrotirati ali to je samo prolazna faza jer vječno nećete biti bez novaca. Vi znate kako se novac stvara. Kako se odvaja od usta i ulaže u posao. Naučili ste to na teži način ali to nije posuđeno znanje. Vi ste ti koji sada gospodare svojim životom i ne tiču ga se previše zakoni jer vas više nikada neće držati na rubu očaja. Sada možete platiti sve zahtjeve državnog aparata. Ne tiču vas se niti bogataši jer ste sada i vi bogati. Trebale su godine ali moguće je. To putovanje prema poduzetničkoj stabilnosti izgledalo toliko daleko da ćete ponekad pomisliti kako ste vi Frodo iz popularnog serijala Gospodar prstenova jer se borite protiv toliko zla na svom poduzetničkom putu.

Kao zaključak kažem da se u Hrvatskoj može s 50 eura pokrenuti posao kao dodatno zanimanje (ukoliko negdje radite) koji s vremenom može postati profitabilan posao ako se okrenete obrtništvu. I jedna košnica dobar je početak.

Gdje je nestala inspiracija?

Evo jednog članka za sve nas jer vjerujem da se svi ponekad nađemo u ovoj situaciji. Meni se ona obično dogodi kad nešto silno želim realizirati. Cijeli projekt razradim do sitnih detalja i onda se drugog jutra probudim s osjećajem kao da žara više nema. Kako bi i bilo kad sam sve ono predivno prebacila na papir, u one dosadne okvire, pa je magija nestala. Postaje rutina. Postaje dosada i napor. To onda više nije zabavno stoga odustajem od svega. Želim biti sretna, a ne ograničena nekim projektom koji me više ne zanima, a itekako bi bio profitabilan – no nije do novaca, do sreće je.

Nakon nekoliko takvih situacija shvatila sam da postoje dvije mogućnosti:

  • Razradi sve i prodaj ideju
  • Kreni bez previše kalkulacija i uživaj na tom putu

Uistinu ispada da je najbolje kad sve ne znamo. Kad krenemo u nepoznato bez previše znanja i isključimo strah koji nas obično koči da djelujemo u trenutku.

Neka je tako. Jer ono što sam navela pod dva, zapravo je tu negdje u definiciji sreće, jer kažu da nije sreća ostvarenje cilja već put prema njemu.

Stoga ako je nestalo inspiracije ostavite se toga i krenite u nove pobjede jer život je jedan, a izazova vrijednih življenja jako puno. Pronađite onaj pravi i budite ustrajni da ga realizirate bez da znate sve o tijeku njegove realizacije. Onda upornost ima smisla i vodi vas sretne k cilju.